Simpozij s Dionizom

U već spomenutoj publikaciji Lumbarajski grk – od Psefizme do naših dana, vaša blogerica S.H. piše kako „lumbarajsko vinarstvo ima rijetku privilegiju da mu se korijeni mogu pobliže datirati – već u 3. stoljeće prije Krista, kad je na ovom području bila utemeljena antička grčka naseobina.“

Naravno, bilo bi suludo očekivati da se ista loza održala kroz 2300 godina, prkoseći svim peronosporama, filokserama i inim pošastima. Ali činjenica je da su Grci proširili Sredozemljem kulturu ispijanja vina i kudgod stari Grk prošao, u stopu ga je pratio Dionizov trag. Zato mirne duše možemo reći da lumbarajski hedonizam datira još iz stare ere.

 Dioniz / Kleofrad

„Antička su vina uglavnom bila slatkasta, a za poboljšanje okusa dodavale su im se razne primjese, od smole i morske vode do začinskog bilja i mirisa. Grci, osim toga, nikad nisu pili čisto vino jer su to smatrali odlikom barbara. Njihove neprimjerene pijanke ovjekovječili su u mitologiji i povijesnim izvorima, pa je tako do danas ostao poznat katastrofalan ishod jedne svadbe na kojoj su divlji kentauri podlegli moći Dionizovog dara. Daleko od toga da Grci nisu bili skloni prekomjernom konzumiranju vina. No, njihova se "umjerenost" ogledala u već spomenutom razvodnjavanju i pametnijem doziranju. U grčkom je svijetu vino bilo okosnica ključnog oblika društvenog okupljanja. Riječ je o simpoziju koji se u aristokratskim krugovima održavao s različitim povodima. Bilo da se slavio neki važan događaj, debatiralo se ili naprosto opuštalo u društvu, simpozij je bio rezerviran samo za muškarce. Nježnijem je spolu pristup bio zabranjen, no iz tog su pravila bile izuzete žene nižeg ranga – sluškinje, zabavljačice i prostitutke. O cjelokupnom se događanju brinuo voditelj, simpozijarh, čija je glavna dužnost bila odrediti omjer u kojem će se miješati vino i voda te kolikom će se učestalošću nadolijevati čaše, što je sve ovisilo o povodu okupljanja. Tekućine su se miješale u velikim keramičkim posudama, kraterima i to tako da se uvijek prvo ulijevalo vino, a zatim voda. Antički autori propisuju razne omjere mješavine. Za ozbiljnije povode i duge razgovore preporučao se omjer 1:3 u korist vode. Opuštenije prigode mogle su podnijeti omjer 1:2, dok se 1:1 koristio samo za raskalašene terevenke. Većina tih mješavina danas bi se jedva nazvale bevandama. No, zato se opojnost vina po potrebi povećavala dodatkom nekih biljaka. Izvori najčešće spominju halucinogene biljke poput bunike, beladone, bršljana i oleandra, a Platon navodi da su vina namijenjena za ritualne svrhe bila jača od običnih jer su trebala izazvati ludilo kod sudionika...“

Vragolasti satir / Duris

(SH)