Često
pomislim da se nama baš blago. Istina je, filmovi u kinu prikazuju se samo
jednom sedmično, izložbe i koncerti zimi su rjeđa pojava od snijega, a svi
restorani za hedoniste zatvoreni su do ljeta. Nemamo kazalište, ni igraonice, ni
šoping centre... nemamo čak ni neke poštene šopove. Ali zato imamo maškare! A
to se konta skoro ko sve ostalo uđuture. Skoro.
Naš
otok, kao i većina drugih zabiti, ima sreću da ga globalizacija (još) nije
znatnije iznakazila. Ovdje se (još) živi u ritmu s prirodom i čuvaju se lokalne
tradicije. Npr., naša Stara godina samo fingira smrt 31.12., a zapravo ostaje
na životu sve dok je, na leđima krnovala,
ne isprašimo iz sela. To je ostatak starih vjerovanja o kojima ovom prigodom
nećemo u detalje. Ali možemo ukratko: do 17. stoljeća godina se dijelila samo
na dva doba – zimsko i ljetno. Po tom shvaćanju, vrijeme nije teklo
kontinuirano, nego je umiralo i ponovno se rađalo. Prijelazni periodi bili su
pod utjecajem nedokučivih sila, dovoljno moćnih da prirodu usmrte ili ožive. I njih
je trebalo rastjerati ili odobrovoljiti. Pa otud magija maškara.
Za
nas su maškare idealna prilika da isfuramo svoje skrivene identitete, a da nas
okolina pritom ne gleda u čudu. El Hedonisti, naime, imaju stotine lica. Sam proces
transformacije suludo je zabavan, a poseban mu gušt daje baš recesija. Jer nije
neka fora otić u šoping centar i kupit masku. Fora je masku kreirati.
Ovogodišnje
maškare trajale su kratko, pa smo imale samo tri identiteta. Sva tri s istom
poveznicom: crna dolčevita i tajice. Za nužne dodatke posegnule smo u postojeću
kolekciju Roba od maškara, a ono što
je tamo pofalilo, izradili su Brodovi, torbice i druge priče.
Prva
je nastupila La Calavera Catrina.
Druga
je bila žena mačka. Alla Michelle,
naravno.
I, last but not least – blizanke Pinkard, tj. Star Trek u našoj interpretaciji.
I
baš kad smo mogle osmisliti 101 recesijsku masku na temu crna dolčevita i
tajice, finili su bali. Ali nešto treba ostavit i za dogodine.
(SH)