Recesijske maškare

Često pomislim da se nama baš blago. Istina je, filmovi u kinu prikazuju se samo jednom sedmično, izložbe i koncerti zimi su rjeđa pojava od snijega, a svi restorani za hedoniste zatvoreni su do ljeta. Nemamo kazalište, ni igraonice, ni šoping centre... nemamo čak ni neke poštene šopove. Ali zato imamo maškare! A to se konta skoro ko sve ostalo uđuture. Skoro.

Naš otok, kao i većina drugih zabiti, ima sreću da ga globalizacija (još) nije znatnije iznakazila. Ovdje se (još) živi u ritmu s prirodom i čuvaju se lokalne tradicije. Npr., naša Stara godina samo fingira smrt 31.12., a zapravo ostaje na životu sve dok je, na leđima krnovala, ne isprašimo iz sela. To je ostatak starih vjerovanja o kojima ovom prigodom nećemo u detalje. Ali možemo ukratko: do 17. stoljeća godina se dijelila samo na dva doba – zimsko i ljetno. Po tom shvaćanju, vrijeme nije teklo kontinuirano, nego je umiralo i ponovno se rađalo. Prijelazni periodi bili su pod utjecajem nedokučivih sila, dovoljno moćnih da prirodu usmrte ili ožive. I njih je trebalo rastjerati ili odobrovoljiti. Pa otud magija maškara.

Za nas su maškare idealna prilika da isfuramo svoje skrivene identitete, a da nas okolina pritom ne gleda u čudu. El Hedonisti, naime, imaju stotine lica. Sam proces transformacije suludo je zabavan, a poseban mu gušt daje baš recesija. Jer nije neka fora otić u šoping centar i kupit masku. Fora je masku kreirati.

Ovogodišnje maškare trajale su kratko, pa smo imale samo tri identiteta. Sva tri s istom poveznicom: crna dolčevita i tajice. Za nužne dodatke posegnule smo u postojeću kolekciju Roba od maškara, a ono što je tamo pofalilo, izradili su Brodovi, torbice i druge priče.

Prva je nastupila La Calavera Catrina.

Druga je bila žena mačka. Alla Michelle, naravno.

I, last but not least – blizanke Pinkard, tj. Star Trek u našoj interpretaciji. 

I baš kad smo mogle osmisliti 101 recesijsku masku na temu crna dolčevita i tajice, finili su bali. Ali nešto treba ostavit i za dogodine.

(SH)