Priča se (p)o gradu

Sjećate se, nedavno smo definirali a), b), c), d) i e) opcije koje će sjedilačku frakciju El Hedonista natjerati da napusti otok?  E, pa ovaj put je u pitanju bila opcija c) promocija svog lika i djela. Naime, Gradska knjižnica Trogir, povodom 145. obljetnice, raspisala je Natječaj za kratku priču, a spomenuti je rezultirao objavom zbirke Priča se (p)o gradu.

 

U zbirci su se našle i priče vaših blogerica: Valerijine Čudnovate zgode jedne Jasne i Sandin Kairos koji je ujedno proglašen pobjednikom ovog natječaja.

Ali put do zvijezda vodi preko trnja, pa se tako s našeg otoka možete otisnuti jedino ranom zorom. Pritom je ovo zorom uvjetno rečeno – kad se uputiš na katamaran, još zgužvan od spavanja, vani je mrkli mrklijasti mrak. Da stvar bude još mrvicu gora, Valerija se razbolila neposredno pred put, pa je krnja Dijada putovala sama. Zato ovaj post nema šarolikih slika. Jer nije baš zabavno slikavati se sam.

Gradska knjižnica Trogir smještena je na trogirskoj rivi, u prekrasnoj palači Lucić koja je spomenik nulte kategorije. Osim što zgrada sama po sebi ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost, znamenita je i kao rodna kuća oca hrvatske povijesti Ivana Luciusa Lucića. Naši divni domaćini jako su se potrudili oko promocije i sve je proteklo u veseloj i ležernoj atmosferi. Evo i sličica za koje hvala Bratu: s jedne su strane autori priča...

...a u ekipi fali Valerija...

...s druge strane posjetitelji...

...i uručenje nagrada:

 

A nakon službenog dijela programa, pozvani smo na domjenak za kojeg se pobrinuo finalist Masterchefa, Trogiranin Žmire. Tu bi slika rekla više od riječi, samo da se bilo sjetiti aparata, između redova ukusnih zalogaja i ugodnih razgovora. Na kraju svega, šetnja kroz uličice krasnog, kamenog Trogira.

I sad po povratku, puna dojmova i bogatija za nova poznanstva, po ko zna koji put se pitam: Ma zašto je uopće toliko teško otputovati s otoka u novu avanturu?

(SH)  

Božićni duh na Božićnom sajmu

Pošasti konzumerizma najlakše nas zaskoče u vrijeme Božićnih blagdana. Sve ono megalomansko i skupo za čim smo uzdisali po butigama prethodnih mjeseci, sad će nam konačno pasti šaka. Ili neće?

Da ne idemo previše u filozofiju, jer mediji su ionako krcati toga ovih dana, samo ćemo reći da duh Božića definitivno ne živi u šoping centrima. Okej je pokloniti dragim ljudima nešto, to stvarno veseli, ali mora li baš biti skupo ili made in china?

Odgovor na ovo pitanje dala nam je jučer lumbarajska udruga Lipa rič, koja je organizirala Božićni sajam i okupila domaće umjetnike i proizvođače. Nije falilo ni dobre spize, za što su se pobrinuli naši lovci iz Lovačke udruge Kamenjarka - Sekcija Golub. 

 

 

Ispod ovih poklopaca od inoxa, krčkali su se fazan, zec i vepar. Uz porciju domaćih makaruna i čašu odličnog crnog vina, svi hedonisti mesožderi došli su na svoje. Oni koji nisu bili za meso, mogli su guštat u bakalaru, a poslije ručka - desert. Tako je savršeno izbalansiran bio stol Luize Jurjević.

Slatkoga je bilo na više strana, a naše domaćice iz udruge Lipa rič pobrinule su se da čitavu večer ne pofali toplih pršurata.

Nakon što smo dobro ručale i malo se osladile, krenule smo u obilazak štandova. Prvo smo zaskočile same sebe: Udruga Bašćina + Dijada i Valerija Jurjević. 

 

 

Na susjednom štandu, puno veselih rukotvorina Stelle Šestanović.

Učiteljice Nena Seretinek i Ivana Farac, s prvašima i trećašima OŠ Petra Kanavelića - Područno odjeljenje Lumbarda, napravile su najslađi kalendar za 2013.

Zlatar Dragi Šarić izložio je pravo bogatstvo u plemenitim metalima, koralju i poludraguljima. Tu smo malo zapele, jer jewels are a girl's best friends. 

  

Jedan je prsten završio na ruci vaše blogerice S.H. To je onaj u kutiji, desno od malog prsta.

Keramičke figurice koje radi Franica Botica. Gospođe u krinolinama su toliko šesne da bi najbolje bilo kupit čitav kružok.    

Božićni ukrasi obitelji Gregov.

 

Domaćim kreativnim snagama ove se godine pridružio jedan gost s Pelješca: Ante Kaleb izložio je oslikane marame, nakit i krasne staklene suvenire. Jedna pepeljara postala je vlasništvo vaše blogerice V.J.

 

Staklene zdjelice odlično bi se sljubile s arancinima i bruštulanim mindelima, s kojima se opet skladno nadopunjuju razni domaći likeri. Iza ovih proizvoda stoji OPG Ive Šestanović Tuke.

 

A onda, recimo, pozovete neke drage hedoniste u goste, pa sve to poslužite na kamenom stoliću kojeg je izradila vješta ruka Željana Jurjevića.

Kreativna je i Željanova žena Marijana: u svakoj feti ove torte kriju se slasni zalogajčići. Ideja za 5!

 

Puno ideja za 5 našlo se na štandu udruge Lipa rič...

 ... a najviše su nam se svidjele kasice prasice, od kojih je jedna odmah poslužila svrsi.

Za Lumbarjane općenito kažu da su umjetnički nastrojeni, a kreativna žica često se provlači kroz obitelji. Pravi primjer su otac i kćeri: Željko Nobilo, Katarina Nobilo i Marina Nobilo Jurjević. Tu smo isto pazarile.

 

 

Kreativni su nam, zamislite, čak i zetovi! Najpoznatiji među njima je Krešo Skozret koji je ovaj put izložio svoje akvarele.

 

I tako, đir po štandovima, đir po pršuratama, đir po pismi i vinu... proteklo je jedno veselo popodne, u jednom malom mistu, u kojem su ljudi slavili Božićni duh povratkom u izvorne gušte druženja i zajedništva.

(SH)

 

Simpozij s Dionizom

U već spomenutoj publikaciji Lumbarajski grk – od Psefizme do naših dana, vaša blogerica S.H. piše kako „lumbarajsko vinarstvo ima rijetku privilegiju da mu se korijeni mogu pobliže datirati – već u 3. stoljeće prije Krista, kad je na ovom području bila utemeljena antička grčka naseobina.“

Naravno, bilo bi suludo očekivati da se ista loza održala kroz 2300 godina, prkoseći svim peronosporama, filokserama i inim pošastima. Ali činjenica je da su Grci proširili Sredozemljem kulturu ispijanja vina i kudgod stari Grk prošao, u stopu ga je pratio Dionizov trag. Zato mirne duše možemo reći da lumbarajski hedonizam datira još iz stare ere.

 Dioniz / Kleofrad

„Antička su vina uglavnom bila slatkasta, a za poboljšanje okusa dodavale su im se razne primjese, od smole i morske vode do začinskog bilja i mirisa. Grci, osim toga, nikad nisu pili čisto vino jer su to smatrali odlikom barbara. Njihove neprimjerene pijanke ovjekovječili su u mitologiji i povijesnim izvorima, pa je tako do danas ostao poznat katastrofalan ishod jedne svadbe na kojoj su divlji kentauri podlegli moći Dionizovog dara. Daleko od toga da Grci nisu bili skloni prekomjernom konzumiranju vina. No, njihova se "umjerenost" ogledala u već spomenutom razvodnjavanju i pametnijem doziranju. U grčkom je svijetu vino bilo okosnica ključnog oblika društvenog okupljanja. Riječ je o simpoziju koji se u aristokratskim krugovima održavao s različitim povodima. Bilo da se slavio neki važan događaj, debatiralo se ili naprosto opuštalo u društvu, simpozij je bio rezerviran samo za muškarce. Nježnijem je spolu pristup bio zabranjen, no iz tog su pravila bile izuzete žene nižeg ranga – sluškinje, zabavljačice i prostitutke. O cjelokupnom se događanju brinuo voditelj, simpozijarh, čija je glavna dužnost bila odrediti omjer u kojem će se miješati vino i voda te kolikom će se učestalošću nadolijevati čaše, što je sve ovisilo o povodu okupljanja. Tekućine su se miješale u velikim keramičkim posudama, kraterima i to tako da se uvijek prvo ulijevalo vino, a zatim voda. Antički autori propisuju razne omjere mješavine. Za ozbiljnije povode i duge razgovore preporučao se omjer 1:3 u korist vode. Opuštenije prigode mogle su podnijeti omjer 1:2, dok se 1:1 koristio samo za raskalašene terevenke. Većina tih mješavina danas bi se jedva nazvale bevandama. No, zato se opojnost vina po potrebi povećavala dodatkom nekih biljaka. Izvori najčešće spominju halucinogene biljke poput bunike, beladone, bršljana i oleandra, a Platon navodi da su vina namijenjena za ritualne svrhe bila jača od običnih jer su trebala izazvati ludilo kod sudionika...“

Vragolasti satir / Duris

(SH)

Jak i aromatičan u ustima

U prošlom smo postu spomenuli kolačiće, doduše one literarne. Kako mi skoro jednako volimo i stvarne, donosimo još jedan ulomak iz monografije Lumbarajski grk – od Psefizme do naših dana koji govori o vjekovnoj sprezi grka i slatkog. Autorica ovog kolačića iz teksta Šetnjom kroz grk je vaša V.J.

„Grk je skladan drug slatkome. Nekada je bio isključivo desertno vino. Onako jak i aromatičan u ustima je topio tradicionalne kolače: cukarine, klašune, krokande, pršurate. Ili se čuvao za boju spizu. Znalo se pečene cukarine umočiti u grk i posipati šećerom. Kada bi se jeli, opet bi se močili u vino – od viška grka glava (ne) boli. Sjećam se i osvježavajućih voćnih salata u vrućim ljetnim danima s dodatkom grka. Nezaobilazni je sastojak i pripravka zvanog izbaćena jaja. Ovaj stari recept nekada se pripremao za snagu pa se često davao bolesnoj ili slaboj djeci. Pri tom je uobičajeni pokazatelj slabosti bila mršavost, pa su ga oni koje je priroda obdarila vitkošću, poput pisca ovih redaka, češće konzumirali. Postupak je jednostavan: odvoji se bjelanjak od žumanjka i pjenasto umuti. U žumanjak se doda šećer te se također izbati. Zatim se dva sastojka pomiješaju i doda im se treći – grk. Lumbarajska djeca na taj način od malena konzumiraju grk, a kako vrijeme prolazi kušaju ga u sve ljepšim prilikama i sve većim količinama. Brojni su trenuci kad treba tratat, počastiti, nazdraviti. Rođenju, krštenju, diplomi, vjenčanju… pa opet rođenju.“

(VJ)

Razuzdani veseljko i nasladni užitak

Koja je najpoznatija lumbarajska znamenitost? Grk, naravno. Autohtona sorta i vrhunsko vino u memoriji prosječnog turista šišaju grčku kolonizaciju skupa s Psefizmom, rimsku vilu rustiku koja je po načinu gradnje jedinstvena na istočnoj obali Jadrana te sve kipare i ostale umjetnike po kojima volimo misliti da je naše mjesto poznato. Čak i pješčane plaže. U to sam se i osobno uvjerila kada sam prije nekoliko godina, oboružana diplomom povijesti umjetnosti i pripadajućim entuzijazmom, vodila grupu novinara tragovima lumbarajske povijesti. Nije prošlo puno dok netko iz grupe nije upitao: A di možemo kušat grk? Pa kad je tako, prigrlimo grk svim nepcem svojim. Na tome vrijedno rade i lumbarajski vinogradari i vinari okupljeni u udrugu Grk-Lumbarda. Oni su, uz Novu stvarnost iz Zagreba, sunakladnici monografije iz edicije Velika hrvatska vina. Naslovljena Lumbarajski grk – od Psefizme do naših dana, premijerno je bila predstavljena ovo ljeto u Lumbardi, a nedavno (29.11.) i u Novinarskom domu u Zagrebu. Autori su prof. dr. sc. Nikola Mirošević i suradnici, kojih ima 13. Među njima su i vaše blogerice S.H. i V.J., a.k.a. Dijada.

by Spencer Tunick

Donosimo vam jedan literarni kolačić iz teksta urednika Nikole Miroševića, naslovljenog U najmilijoj pejzažnoj raskoši od Stvoritelja darovanoj:

„Lumbarajsko poje! Vinogradi, položaji grka, eolski nanosi pijeska. Često u tim svojim lutanjima, zavirim i u prapovijesne izmaklosti, pa se i ovdje zamišljeno pitam: nije li možda taj mitološki bog vjetra, taj raspuhani Eol lumbardskom vinogradarskom okolišu podario ova pješčana tla i time pripremio teren za sadnju svojih vinograda? Nije li možda to načinio po nagovoru Dioniza, tog raskalašenoga, raspojasanog od ispijanja vina razuzdanog veseljka ili možda za onu zanosnu čarobnicu Kirku, koja je uživala u istančanim zvucima Eolove harfe, opijajući se slatkim grkom i zavodeći Odiseja u njezinim prostorima nasladnog užitka?“

 

(VJ)