El Hedonisti dijele se u dvije frakcije: nomadska i
sjedilačka. I dok nomadska živi s već napola spakiranim kuferom i uvijek je
spremna za pokret, dotle je sjedilačka (a.k.a. Sanda&Valerija / a.k.a.
Dijada) doslovno ukorijenjena. Iz udobnog krila svog slatkog doma miče se samo
ako je u pitanju a) zdravlje, b) nabava građevinskog materijala, c) promocija
svog lika i djela, d) posebna prigoda koja uključuje susret i druženje s
rodbinom i/ili prijateljima.
U ovom slučaju, na put nas je navela opcija d. Krenuli smo u
avanturu puni ushita i nekog atavističkog straha od napuštanja zavičaja kojeg
je skrivio, a ko bi drugi nego – sjedilački gen. Čim smo ušli u trajekt, počeli
smo slikavat. A zna se da u normalnim okolnostima nijedan otočanin ne slikava
trajekt.
Po
dolasku u S., našli smo se s Bratom, koji je ujedno i Dundo, na garaži našeg
djetinjstva, gdje smo vozili bicikle i role u vrijeme kad je čitav kvart imao
pedesetak auta. Sad je to već džungla na asfaltu i dobar podsjetnik da smo
pametno zbrisali u blaženstvo otočke izolacije.
Nakon
buđenja u oblačnom S., put nas je odveo dalje, preko zagore. Mala karavana –
Brat/Dundo i mi, potegla je uzbrdo serpentinama s kojih se pruža zadnji pogled
na more. Krajolik u unutrašnjosti uvijek me podsjećao na doseljenje Hrvata.
Nemam pojma zašto, možda je neki profesionalni defekt jer znam da su prvo
naselili zaleđe, pa tek onda obalu. Fali još samo da u kadar ujaše zgodni knez
Borna sa svojom svitom. Ko je gledao Hrvatske kraljeve, zna o kome pričam.
Budući
da nije baš lako, a ni bezopasno, držat volan i slikavat, ovo je jedina slika s
tog puta. Bilo je brzinsko okidanje negdje oko Ljubitovice, manje zbog Borne, a
više zbog luka, tj. češnjaka. Za razliku od kineskog, ljubitovički luk raste
samo kad mu je sezona. A to se, za pegulu, nije poklopilo s našim putovanjem,
pa sad razmišljam da ubacimo i opciju e) kupovina ljubitovičkog luka.
Na
odredištu nas je dočekao prizor kojeg pamtim iz djetinjstva: polje, puteljak
ucrtan gumama, stari mindel i zelena trava doma mog...
...
dvije jabučice koje nisu na steroidima...
... vinograd u raskošnim bojama jeseni...
...
i masline!
Baba,
Dida, Mama i Teta već su par dana u pogonu, a posla ima toliko da me
roditeljica glatko otpilila kad sam joj javila da stavi kavu, jer eto nas ante portas. Dok se truckamo makadamom, razmišljam o lekcijama koje dolaze s
odrastanjem. Na primjer, gušt zadružnog obiteljskog rada, čak i bez kofeina u
sistemu. To možeš pojmit tek na određenom stupnju zrelosti. Otprilike u isto
vrijeme kad ti Maslina je neobrana
izmami suzu na oko. Možda s godinama postajemo sentimentalniji, ili osjećamo da
starimo, ili znamo da će i naši stari u neko doba zanavik zaspat... Štagod bilo, ja sam potegla preko dvije županije
da bi provela jedan dan u zajedništvu s obitelji. A dobila sam i kavu,
zahvaljujući Babi.
Moja
je Baba riznica znanja. Dida mi je usadio ljubav prema stranim jezicima,
klaićevskim riječima i latinskim poslovicama. A Baba me učila o korijenima. To
je ono plemensko znanje koje su žene prenosile potomstvu još iz Borninih
vremena. I kolikogod ona bila stara, a ja odrasla, uvijek nešto novo od nje
doznam.
Ovaj
put su na tapetu bile urodice – minijaturni plodovi koji su nastali izostankom
oplodnje, a ja ih nikad nisam vidjela niti išta o njima čula...
...
stolisnik u cvatu, kojeg ona bere i suši za sjajan ženski čaj...
...
i laz, riječ koja će izumrijet s Babinom generacijom, a znači proLAZ, uLAZ u
polje.
Sad je zazidan jer stari poljski put, s kojeg se lazima išlo u baštine, više nije u
funkciji i polako ga guta šuma. Za nekoliko godina, o njemu će svjedočiti još
samo struktura kamenih meja.
Naravno, kud mi okom – arheologija skokom: Velika Mrdakovica, a.k.a.
liburnska Arauzona, koju bez Babe nikad ne bi našla.
I
jedan gastro ekskurs za kraj: pečena kokoš i kruv ispod peke za gladne berače...
... uz
salatu od kuhane grzduje koju je Baba brala...
... i
vatricu u špaheru za povratak korijenima.
(SH)
