Povratak u ravnotežu

Ljeto izbaci otok iz ravnoteže, a život postane nalik na reality show. Mi domaći upregnemo sve sile da se pokažemo u najboljem svjetlu i što uspješnije odigramo ulogu domaćina. O tome donekle ovisi kako ćemo preživjeti ostatak godine. Ipak, koliko god se radovali dolasku turista i punjenju obiteljskog proračuna, još više se radujemo onom famoznom datumu kad osvane Sveti Roko i šiloko s nagovještajem da će prve južine konačno otpuhati sve te hrpe ljudi prema njihovim domovima. I otok će ponovo postati pust, miran i tih. Baš onakav kakvog volimo.

Da je kojim čudesnim okom kamere moguće zabilježiti kako se snalazimo u izazovima sezone, pa nas potom posjesti da to i odgledamo, sigurno bi se dobro nasmijali. A možda bi se i malo sramili. Ali božemoj, sve je to za ljude. Istina je da veći dio godine hiberniramo u izolaciji, a onda se, dolaskom toplih dana, bez ikakve prethodne pripreme naglo otvorimo svijetu. To je kao da smo na kolektivnom bipolarnom poremećaju. Zimi u gradu nema mrtve mačke, a ljeti se kroz njegove uske kamene uličice slije takva rijeka ljudi da se kojiput čini kako će potopiti sve što je ikad postojalo u perimetru zidina.

A onda dođe sveti Roko. I dođu južine. I prve kiše. Do jesenskog ekvinocija, stvari se vrate u ravnotežu.

Jednako trajanje noći i dana na prvi dan jeseni, simbolizira ujedno i balans kojem priroda teži poslije ljetnog šušura. Nije slučajno da baš tada započinje vladavina horoskopskog znaka Vage. Rana jesen je prava Vaga – uvijek u harmoniji, ljupka, bujna i nježna. I lijepa – kao naš otok, kad ostane pust, miran i tih.

(SH) 

 

 buđenje jeseni

Hedonizam cum grano salis

A sad nešto skroz drugačije.

Priča koju ću vam ispričati govori o naličju hedonizma. On je ovdje negativac – gadni, besprizorni sebičnjak koji misli samo na svoje gušte. Čak mu je i uloga sporedna jer služi tek kao ilustracija stare mudrosti da naše slobode prestaju tamo gdje počinju slobode drugih. Može i parafrazirano, naš hedonizam prestaje tamo gdje počinje hedonizam drugih. Osim ako nismo u istoj ekipi.

U ovoj priči nije bilo takve ekipe. Bio je jedan bogati čovo koji je svoju 15-metarsku jahtu usidrio skoro pa u prikuću tamo nekog kvarta, u tamo nekom selu, na tamo nekom otoku. Nevažno kojem, jer nije mu ni prvi ni zadnji. Samo sidrenje u zoni kupanja nije mu bilo dosta, nego je usput morao još i cime razvući preko mora i obale, do tamo neke prikladne tvrde stine. Skoro ko u pjesmi. I to pravoj klapskoj tužaljki koja poje o okrutnosti bezdušnih imperijalista što su domaće prognali s njihovih vjekovnih plaža.

Dva dana stoji on tako i gušta ko prase u (mukte) ljetovanju. I ista ta dva dana stoji čitavo selo i blene ko tele u njegovu jahtu, čekajući da tamo neko drugi nešto napravi. Narod ko narod – očito navikao na okrutnost bezdušnih imperijalista i što je još gore!! – njima oprašta lakše nego vlastitom susjedu. No, nije samo narod podbacio. Svevišnji je, na primjer, mogao pokvariti vrijeme – a nije. A i nadležne službe su mogle reagirati – a nisu: kažu, šef Lučice nezainteresiran, šef Kapetanije na godišnjem, a šef Pomorske policije valjda još piše dopis za dopuštenje da upali gliser. Kroz to vrijeme, naš čovo provodi dva sjajna sunčana dana na besplatnom vezu i nakon toga baci svoje smeće preko ograde, isprazni zahode i isplovi u sumrak. Za njim ne zalaje ni pas.

(SH) 

Street art @ Ston

Kroz Ston smo prošli nebrojeno puta, a zaustavili se rijetko, gonjeni općepoznatom otočkom paranojom da ćemo zakasnit na trajekt. Totalno nehedonistički, ali božemoj... ima i gorih grijeha od tog. Bilo je prilika u kojima je hedonizam ipak prevladao, pa smo se (jedva) odvažili prigrist nešto u nekom od onih razvikanih restorana, a jednom su i ljubitelji kamenica došli na svoje.

U svakoj od tih prilika obećali smo sebi da ćemo sljedeći put zaboraviti prolazne postaje, zidine i restorane i u Ston doći samo na kavu. I da znate, konačno nam je upalilo. A bome se i isplatilo. Ne samo zbog dobre kave u svježem rujanskom jutru, ni zbog šetnje po mokrim uličicama dok je sitna kiša lebdjela u zraku, nego i zbog novih slika Stona koje smo pohranili u škatuli sjećanja, da nas uvijek podsjete kako je ponekad baš dobro zakasniti na trajekt.

(SH)

Iz krive perspektive ne vidi se bogznašta...

... ali pravilnim pozicioniranjem...

... stvari postanu jasnije. Kao i u životu.

Margaritas ante porcos

Narodna mudrost kaže: kad ti život da limun, ti naruči tekilu i sol. Alternativa je limunada, a mogao bi biti i limunčelo ili pak arancini, ako biste radije nešto stavili pod zub. Limunom se zgodno uklanja kamenac, odčepljuju odvodi, uklanjaju neugodni mirisi i koristan je još za hrpu drugih stvari koje bi nas navukle da kiselinu lošeg dana neutraliziramo čišćenjem. Ali vratimo se alkoholu.

Godišnji odmori su iza nas i škola je počela, a nekako nam teško pada to naglo šaltanje na radni režim. Još uvijek je vruće i kupamo se i turisti nas opsjedaju i komarci grizu i s terase hotela Jadran još uvijek dopiru lake note benda čiji je repertoar odavno zapeo u vremenu. Uglavnom, čini se da nam je život uvalio limun (još bolje – limetu), pa umjesto da kukamo nad tom situacijom, krknimo jednu margaritu.      

Savršen recept za ovo piće uključuje svježe iscijeđen sok spomenutih voćki, tekilu, triple sec, drobljeni led, sol za čašu i birano društvo. Omjeri su proizvoljni jer nije svaka situacija ista. Koji put se traži i dupla tekila po dozi. Koji put i više doza. Margaritas ante porcos. Jednom se živi.

(SH) 

 Fabio Rex