Priča se (p)o gradu

Sjećate se, nedavno smo definirali a), b), c), d) i e) opcije koje će sjedilačku frakciju El Hedonista natjerati da napusti otok?  E, pa ovaj put je u pitanju bila opcija c) promocija svog lika i djela. Naime, Gradska knjižnica Trogir, povodom 145. obljetnice, raspisala je Natječaj za kratku priču, a spomenuti je rezultirao objavom zbirke Priča se (p)o gradu.

 

U zbirci su se našle i priče vaših blogerica: Valerijine Čudnovate zgode jedne Jasne i Sandin Kairos koji je ujedno proglašen pobjednikom ovog natječaja.

Ali put do zvijezda vodi preko trnja, pa se tako s našeg otoka možete otisnuti jedino ranom zorom. Pritom je ovo zorom uvjetno rečeno – kad se uputiš na katamaran, još zgužvan od spavanja, vani je mrkli mrklijasti mrak. Da stvar bude još mrvicu gora, Valerija se razbolila neposredno pred put, pa je krnja Dijada putovala sama. Zato ovaj post nema šarolikih slika. Jer nije baš zabavno slikavati se sam.

Gradska knjižnica Trogir smještena je na trogirskoj rivi, u prekrasnoj palači Lucić koja je spomenik nulte kategorije. Osim što zgrada sama po sebi ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost, znamenita je i kao rodna kuća oca hrvatske povijesti Ivana Luciusa Lucića. Naši divni domaćini jako su se potrudili oko promocije i sve je proteklo u veseloj i ležernoj atmosferi. Evo i sličica za koje hvala Bratu: s jedne su strane autori priča...

...a u ekipi fali Valerija...

...s druge strane posjetitelji...

...i uručenje nagrada:

 

A nakon službenog dijela programa, pozvani smo na domjenak za kojeg se pobrinuo finalist Masterchefa, Trogiranin Žmire. Tu bi slika rekla više od riječi, samo da se bilo sjetiti aparata, između redova ukusnih zalogaja i ugodnih razgovora. Na kraju svega, šetnja kroz uličice krasnog, kamenog Trogira.

I sad po povratku, puna dojmova i bogatija za nova poznanstva, po ko zna koji put se pitam: Ma zašto je uopće toliko teško otputovati s otoka u novu avanturu?

(SH)