Prije negoli je postao slatka izgubljena ribica, Nemo je bio karizmatični kapetan. Podmornicom Nautilus oplovio je svjetska mora uzduž i poprijeko, utabavši staze kojima će mnogo godina kasnije krenuti Jacques Cousteau. Zavukao se u svaki kutak podmorja, pronašao čak i Atlantidu, borio se protiv morskih nemani i mrskih mu neprijatelja... Pa komu se ne bi svidio takav tip?!
U doba kad sam ga prvi put srela, bila sam još premala da bi išta znala o ljubavi. Ali nekako sam zamislila da bi moj budući kapetan trebao odgovarati Nemovom profilu - tajanstveni odmetnuti ekscentrik koji svašta zna i može, hrabar, nepokolebljiv, aristokratskog držanja i ratničkog karaktera, pritom i tehnički potkovan, spretan s rukama, govori sto jezika, ima ogromnu biblioteku i zavidnu kolekciju umjetničkih djela... Ali jedna važna stvar tada mi je promakla: Nemo je bio mizantrop. Čak je i samoga sebe smatrao ništavnim jer nomen est omen.
Da bi ga bilo bolje izgubiti nego naći, shvatila sam s odrastanjem. Šutljivi i čudljivi, karizmatični likovi, s nadljudskim sposobnostima i neljudskim osjećajima, ne donose puno stabilnosti u vezu. Baš kao ni ljubavi ili topline. Najčešće su egoisti, a ako naginju asketizmu, tim gore. Ko ne zna voljeti/ugađati/razmaziti sebe, neće znat ni drugoga. Sad bi od Nema pobjegla glavom bez obzira jer, s oproštenjem, malo baca na sociopata. Mobilis in mobili, kapetane moj, sreća da nas iskustva mijenjaju...
(SH)
@gregory.colbert/ashes&snow