Znate Kreza? To je onaj lik čije je bogatstvo ostalo poslovično sve do današnjih dana. Navodno je bio prvi vladar koji je kovao zlatni novac, a priča kaže da mu se posrećilo na račun zlatonosnog pijeska iz rijeke u kojoj je legendarni kralj Mida oprao ruke. Krezova prijestolnica, grad Sard, bio je kozmopolitsko središte i tu su se, među ostalima, znali zateći razni slavni i učeni ljudi. Jedan od njih bio je atenski zakonodavac Solon. Krez ga je ugostio u svojoj palači i naredio slugama da mu pokažu svo njeno bogatstvo i raskoš. Potom je cijenjenog gosta upitao tko je po njegovom mišljenju najsretniji čovjek na svijetu. Očekivao je, naravno, da će Solon, zaslijepljen blještavilom i krcatom riznicom, upravo njega, Kreza, izdvojiti kao osobitog miljenika Sreće. Ali mudrac mu je, bez okolišanja i laskanja, iskreno rekao: »O kralju, to je Tel Atenjanin!« Krez se nemalo začudio odgovoru, našto mu je Solon objasnio: »Tel je, u vrijeme kad je grad prolazio kroz sretno razdoblje, imao lijepu i dobru djecu i doživio je da mu i ona izrode unuke i da svi oni ostanu na životu, a uz to mu je i život, prema našim mjerilima, bio sretan, te mu je i svršetak života bio slavan jer je junački poginuo, natjeravši neprijatelje u bijeg. Atenjani su ga pokopali o državnom trošku, na mjestu na kojem je pao i iskazali mu veliku počast.«
Ta je priča zaintrigirala Kreza, pa je upitao Solona koga smatra drugim po sreći, računajući da mu barem ta pozicija ne gine. Odgovor je bio razočaravajući. Drugima po sreći, iza Tela, mudrac je proglasio Kleobisa i Bitona, dva nikogovića iz grada Arga. »Njima dvojici život je bio ispunjen zadovoljstvom, a raspolagali su i tjelesnom snagom, pa su obojica istovremeno bili pobjednici u sportskim natjecanjima. Za vrijeme jedne svečanosti u Herinu čast, njihova je majka morala stići dvopregom u svetište, ali joj se volovi nisu na vrijeme vratili s polja. Kako ih je čas odlaska požurivao, mladići su se sami upregli u jaram i vukli kola sve do svetišta. Argivci koji su stajali uokolo, uzvisivali su hvalom snagu mladića, a Argivke njihovu majku jer je izrodila takvu djecu. Neopisivo sretna i zbog samog njihova čina i zbog glasa o njemu, majka je stala ispred kipa i zamolila boginju da Kleobisu i Bitonu, njezinim sinovima koji su je tako silno počastili, pruži ono najbolje što se čovjeku može dogoditi. Nakon takve molitve, mladići su prinijeli žrtvu i izvrsno se najeli te su zaspali u samom svetištu i više se nikada nisu probudili, već im je to bio kraj.«
Krez se u nevjerici ljutito obrušio na Solona: »Stranče Atenjanine, zar našu sreću smatraš tako ništavnom da nismo dostojni niti najobičnijih ljudi?« A mudrac mu je na to rekao: »O Krezu, ljudski je život posvema tek igra slučaja. Čini mi se da si veoma bogat i da vladaš mnogim ljudima, ali ono što me pitaš ne mogu ti nikako odgovoriti prije no što spoznam da si sretno završio svoj vijek. Naime, nije veliki bogataš ništa sretniji od onoga koji posjeduje dovoljno samo za jedan dan, ako mu sudbina ne dopusti da, uza svu sreću koju je imao, lijepo završi svoj život. Mnogi su izuzetno bogati ljudi nesretni, a mnogi koji raspolažu tek malim sredstvima za život ipak su sretni...«
(SH)
