Recesijske maškare

Često pomislim da se nama baš blago. Istina je, filmovi u kinu prikazuju se samo jednom sedmično, izložbe i koncerti zimi su rjeđa pojava od snijega, a svi restorani za hedoniste zatvoreni su do ljeta. Nemamo kazalište, ni igraonice, ni šoping centre... nemamo čak ni neke poštene šopove. Ali zato imamo maškare! A to se konta skoro ko sve ostalo uđuture. Skoro.

Naš otok, kao i većina drugih zabiti, ima sreću da ga globalizacija (još) nije znatnije iznakazila. Ovdje se (još) živi u ritmu s prirodom i čuvaju se lokalne tradicije. Npr., naša Stara godina samo fingira smrt 31.12., a zapravo ostaje na životu sve dok je, na leđima krnovala, ne isprašimo iz sela. To je ostatak starih vjerovanja o kojima ovom prigodom nećemo u detalje. Ali možemo ukratko: do 17. stoljeća godina se dijelila samo na dva doba – zimsko i ljetno. Po tom shvaćanju, vrijeme nije teklo kontinuirano, nego je umiralo i ponovno se rađalo. Prijelazni periodi bili su pod utjecajem nedokučivih sila, dovoljno moćnih da prirodu usmrte ili ožive. I njih je trebalo rastjerati ili odobrovoljiti. Pa otud magija maškara.

Za nas su maškare idealna prilika da isfuramo svoje skrivene identitete, a da nas okolina pritom ne gleda u čudu. El Hedonisti, naime, imaju stotine lica. Sam proces transformacije suludo je zabavan, a poseban mu gušt daje baš recesija. Jer nije neka fora otić u šoping centar i kupit masku. Fora je masku kreirati.

Ovogodišnje maškare trajale su kratko, pa smo imale samo tri identiteta. Sva tri s istom poveznicom: crna dolčevita i tajice. Za nužne dodatke posegnule smo u postojeću kolekciju Roba od maškara, a ono što je tamo pofalilo, izradili su Brodovi, torbice i druge priče.

Prva je nastupila La Calavera Catrina.

Druga je bila žena mačka. Alla Michelle, naravno.

I, last but not least – blizanke Pinkard, tj. Star Trek u našoj interpretaciji. 

I baš kad smo mogle osmisliti 101 recesijsku masku na temu crna dolčevita i tajice, finili su bali. Ali nešto treba ostavit i za dogodine.

(SH)

 

   

Lein rođendan

Sjećate se, davno smo davno, još u prvom postu, ustvrdili da je rođendan najvažniji praznik u životu svakog pravog hedonista. A kad Lea slavi rođendan, onda je to praznik i za druge hedoniste. El Hedonistice napose. Damama se naravno ne broje godine, al samo ćemo natuknuti da je ovaj bio jubilarni. To je slavljenici dalo dodatnu motivaciju da se prepusti mašti i za svoje gošće upriliči pravi mali spektakl. Ova riječ možda zvuči pompozno i vuče na vatromet ili golog Davida Gandyja koji iskače iz torte, ali iz naše perspektive ugošćene smo stvarno spektakularno, pa sad se to može tumačiti kako je koga volja. Btw, evo i Davidove slike da malo začini post. On je, naime, Lein omiljeni frajer.

Ako znate Leu, i čitali ste njene postove na El Hedonismu, onda vam je jasno koliko može biti zaigrana kad je inspirirana. A nama je to baš zabavno. Ionako kažu da čovjek ostari tek kad se prestane igrati. Za žene to pogotovo važi. Nismo ni sumnjale da će rođendanska fešta imati dress code. Ovaj put – animal print – potaknut fatalnim crvenim cipelama naše slavljenice. Jer svijet je pozornica. I igraonica!

Lea puno putuje i svakoga vraga zna, a naročito se dobro kuži u vina. Zato se kod nje uvijek dobro pije. Ovoga puta bili smo na bijelom: u čaše se točio pošip, žlahtina i Dourthe no. 1, sauvignon blanc iz Bordeauxa. Uz to su se jele dvije vrste vege savijača i Lindini medaljoni od sira. Nakon slanog uvoda, uslijedila je torta. Domaća, čokoladna, s višnjama, made by Frankica. Na njoj ravno xx svjećica, pa imaš dojam da i torta gori od veselja! Evo slike:

Uz tortu smo pili šampanjac Veuve Clicquot, kako i priliči jubilarnom rođendanu. A najluđi trenutak večeri bio je dolazak Ivone s poklonima. Nemam sliku, al imam riječi: dvije velike, zapravo ogromne, zapakirane kutije i još jedna torta – s animal printom i poklopcem! Ispod poklopca xx čokoladnih ružica! A u ogromnim kutijama hrpa šarenih balona i pokloni! Sve jedno zabavnije od drugog. Naročito žuta slušalica za mobitel! Ovakva:

 

I tako smo provele zabavnu večer, družeći se s divnim ženama u najboljim godinama. I neka nam se i dalje nižu, zdrave i vesele! Ionako smo odlučile ne ostariti.

(SH)

 

Priča se (p)o gradu

Sjećate se, nedavno smo definirali a), b), c), d) i e) opcije koje će sjedilačku frakciju El Hedonista natjerati da napusti otok?  E, pa ovaj put je u pitanju bila opcija c) promocija svog lika i djela. Naime, Gradska knjižnica Trogir, povodom 145. obljetnice, raspisala je Natječaj za kratku priču, a spomenuti je rezultirao objavom zbirke Priča se (p)o gradu.

 

U zbirci su se našle i priče vaših blogerica: Valerijine Čudnovate zgode jedne Jasne i Sandin Kairos koji je ujedno proglašen pobjednikom ovog natječaja.

Ali put do zvijezda vodi preko trnja, pa se tako s našeg otoka možete otisnuti jedino ranom zorom. Pritom je ovo zorom uvjetno rečeno – kad se uputiš na katamaran, još zgužvan od spavanja, vani je mrkli mrklijasti mrak. Da stvar bude još mrvicu gora, Valerija se razbolila neposredno pred put, pa je krnja Dijada putovala sama. Zato ovaj post nema šarolikih slika. Jer nije baš zabavno slikavati se sam.

Gradska knjižnica Trogir smještena je na trogirskoj rivi, u prekrasnoj palači Lucić koja je spomenik nulte kategorije. Osim što zgrada sama po sebi ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost, znamenita je i kao rodna kuća oca hrvatske povijesti Ivana Luciusa Lucića. Naši divni domaćini jako su se potrudili oko promocije i sve je proteklo u veseloj i ležernoj atmosferi. Evo i sličica za koje hvala Bratu: s jedne su strane autori priča...

...a u ekipi fali Valerija...

...s druge strane posjetitelji...

...i uručenje nagrada:

 

A nakon službenog dijela programa, pozvani smo na domjenak za kojeg se pobrinuo finalist Masterchefa, Trogiranin Žmire. Tu bi slika rekla više od riječi, samo da se bilo sjetiti aparata, između redova ukusnih zalogaja i ugodnih razgovora. Na kraju svega, šetnja kroz uličice krasnog, kamenog Trogira.

I sad po povratku, puna dojmova i bogatija za nova poznanstva, po ko zna koji put se pitam: Ma zašto je uopće toliko teško otputovati s otoka u novu avanturu?

(SH)  

Božićni duh na Božićnom sajmu

Pošasti konzumerizma najlakše nas zaskoče u vrijeme Božićnih blagdana. Sve ono megalomansko i skupo za čim smo uzdisali po butigama prethodnih mjeseci, sad će nam konačno pasti šaka. Ili neće?

Da ne idemo previše u filozofiju, jer mediji su ionako krcati toga ovih dana, samo ćemo reći da duh Božića definitivno ne živi u šoping centrima. Okej je pokloniti dragim ljudima nešto, to stvarno veseli, ali mora li baš biti skupo ili made in china?

Odgovor na ovo pitanje dala nam je jučer lumbarajska udruga Lipa rič, koja je organizirala Božićni sajam i okupila domaće umjetnike i proizvođače. Nije falilo ni dobre spize, za što su se pobrinuli naši lovci iz Lovačke udruge Kamenjarka - Sekcija Golub. 

 

 

Ispod ovih poklopaca od inoxa, krčkali su se fazan, zec i vepar. Uz porciju domaćih makaruna i čašu odličnog crnog vina, svi hedonisti mesožderi došli su na svoje. Oni koji nisu bili za meso, mogli su guštat u bakalaru, a poslije ručka - desert. Tako je savršeno izbalansiran bio stol Luize Jurjević.

Slatkoga je bilo na više strana, a naše domaćice iz udruge Lipa rič pobrinule su se da čitavu večer ne pofali toplih pršurata.

Nakon što smo dobro ručale i malo se osladile, krenule smo u obilazak štandova. Prvo smo zaskočile same sebe: Udruga Bašćina + Dijada i Valerija Jurjević. 

 

 

Na susjednom štandu, puno veselih rukotvorina Stelle Šestanović.

Učiteljice Nena Seretinek i Ivana Farac, s prvašima i trećašima OŠ Petra Kanavelića - Područno odjeljenje Lumbarda, napravile su najslađi kalendar za 2013.

Zlatar Dragi Šarić izložio je pravo bogatstvo u plemenitim metalima, koralju i poludraguljima. Tu smo malo zapele, jer jewels are a girl's best friends. 

  

Jedan je prsten završio na ruci vaše blogerice S.H. To je onaj u kutiji, desno od malog prsta.

Keramičke figurice koje radi Franica Botica. Gospođe u krinolinama su toliko šesne da bi najbolje bilo kupit čitav kružok.    

Božićni ukrasi obitelji Gregov.

 

Domaćim kreativnim snagama ove se godine pridružio jedan gost s Pelješca: Ante Kaleb izložio je oslikane marame, nakit i krasne staklene suvenire. Jedna pepeljara postala je vlasništvo vaše blogerice V.J.

 

Staklene zdjelice odlično bi se sljubile s arancinima i bruštulanim mindelima, s kojima se opet skladno nadopunjuju razni domaći likeri. Iza ovih proizvoda stoji OPG Ive Šestanović Tuke.

 

A onda, recimo, pozovete neke drage hedoniste u goste, pa sve to poslužite na kamenom stoliću kojeg je izradila vješta ruka Željana Jurjevića.

Kreativna je i Željanova žena Marijana: u svakoj feti ove torte kriju se slasni zalogajčići. Ideja za 5!

 

Puno ideja za 5 našlo se na štandu udruge Lipa rič...

 ... a najviše su nam se svidjele kasice prasice, od kojih je jedna odmah poslužila svrsi.

Za Lumbarjane općenito kažu da su umjetnički nastrojeni, a kreativna žica često se provlači kroz obitelji. Pravi primjer su otac i kćeri: Željko Nobilo, Katarina Nobilo i Marina Nobilo Jurjević. Tu smo isto pazarile.

 

 

Kreativni su nam, zamislite, čak i zetovi! Najpoznatiji među njima je Krešo Skozret koji je ovaj put izložio svoje akvarele.

 

I tako, đir po štandovima, đir po pršuratama, đir po pismi i vinu... proteklo je jedno veselo popodne, u jednom malom mistu, u kojem su ljudi slavili Božićni duh povratkom u izvorne gušte druženja i zajedništva.

(SH)