Kroz Ston smo prošli nebrojeno puta, a zaustavili se rijetko, gonjeni općepoznatom otočkom paranojom da ćemo zakasnit na trajekt. Totalno nehedonistički, ali božemoj... ima i gorih grijeha od tog. Bilo je prilika u kojima je hedonizam ipak prevladao, pa smo se (jedva) odvažili prigrist nešto u nekom od onih razvikanih restorana, a jednom su i ljubitelji kamenica došli na svoje.
U svakoj od tih prilika obećali smo sebi da ćemo sljedeći put zaboraviti prolazne postaje, zidine i restorane i u Ston doći samo na kavu. I da znate, konačno nam je upalilo. A bome se i isplatilo. Ne samo zbog dobre kave u svježem rujanskom jutru, ni zbog šetnje po mokrim uličicama dok je sitna kiša lebdjela u zraku, nego i zbog novih slika Stona koje smo pohranili u škatuli sjećanja, da nas uvijek podsjete kako je ponekad baš dobro zakasniti na trajekt.
(SH)
Iz krive perspektive ne vidi se bogznašta...
... ali pravilnim pozicioniranjem...
... stvari postanu jasnije. Kao i u životu.
Nema komentara:
Objavi komentar