Hedonizam cum grano salis

A sad nešto skroz drugačije.

Priča koju ću vam ispričati govori o naličju hedonizma. On je ovdje negativac – gadni, besprizorni sebičnjak koji misli samo na svoje gušte. Čak mu je i uloga sporedna jer služi tek kao ilustracija stare mudrosti da naše slobode prestaju tamo gdje počinju slobode drugih. Može i parafrazirano, naš hedonizam prestaje tamo gdje počinje hedonizam drugih. Osim ako nismo u istoj ekipi.

U ovoj priči nije bilo takve ekipe. Bio je jedan bogati čovo koji je svoju 15-metarsku jahtu usidrio skoro pa u prikuću tamo nekog kvarta, u tamo nekom selu, na tamo nekom otoku. Nevažno kojem, jer nije mu ni prvi ni zadnji. Samo sidrenje u zoni kupanja nije mu bilo dosta, nego je usput morao još i cime razvući preko mora i obale, do tamo neke prikladne tvrde stine. Skoro ko u pjesmi. I to pravoj klapskoj tužaljki koja poje o okrutnosti bezdušnih imperijalista što su domaće prognali s njihovih vjekovnih plaža.

Dva dana stoji on tako i gušta ko prase u (mukte) ljetovanju. I ista ta dva dana stoji čitavo selo i blene ko tele u njegovu jahtu, čekajući da tamo neko drugi nešto napravi. Narod ko narod – očito navikao na okrutnost bezdušnih imperijalista i što je još gore!! – njima oprašta lakše nego vlastitom susjedu. No, nije samo narod podbacio. Svevišnji je, na primjer, mogao pokvariti vrijeme – a nije. A i nadležne službe su mogle reagirati – a nisu: kažu, šef Lučice nezainteresiran, šef Kapetanije na godišnjem, a šef Pomorske policije valjda još piše dopis za dopuštenje da upali gliser. Kroz to vrijeme, naš čovo provodi dva sjajna sunčana dana na besplatnom vezu i nakon toga baci svoje smeće preko ograde, isprazni zahode i isplovi u sumrak. Za njim ne zalaje ni pas.

(SH)